ljubav

Ovo je tema koja nikada ne gubi na svom značaju. Svaki dan, svako od nas ima posla sa ovom temom, na neki način.

Šta Vi mislite?

 

POTRAGA  ZA IDENTITETOM

Dragan Lakićević: MASTERMAJND

Partenon, Beograd 1997

 

Sopstveni izbor, sopstvena odgovornost i, možda potreba za idolom, vođom, koji je Dinarcu s naših prostora potrebniji nego ikom drugom-poveli su Tomaša Rakočevića, pesnika i pustolova, čoveka iz prošlosti, genija po ideji – u potragu za svojim identitetom. Tada je njegova poezija počela da se piše, a da on to nije ni znao.

Opstati u pečalbi tada, ali i sada, sačuvati svoje ideje i slediti “glasove“ genijalnosti – postaje prava umetnost. Za razliku od mnogih pečalbara, koji su svojim odlaskom gubili ne samokorene u domovini u koju su se vraćali kao stranci, Tomaš se ne samo vratio u boljem stanju, nego je svaka kuća bila njegov dom. Za razliku od većine pečalbara, Tomaš Rakočević je imao svoj cilj.

Njegova zvevda vodilja bila je: postati genije kao jedan Pupin, imati sve što je i Pupin imao, živeti kao on. Nesreća Veleuma Rakočevića je što je želeo da bude kao Pupin, a život i mudrost su mu nudili Teslu, obrazac ličnosti sasvim suprotan od Pupina. Uslovno rečeno, Pupina možemo shvatiti kao obeležje “materijalnosti“, a Teslu kao obeležje “duhovnosti“.

Ono što je Tomaša spasilo u pečalbi i održalo ga na površini, razlikujući ga od drugih, jeste samo njegova duhovnost, iskonska unutrašnja snaga svakog čoveka. Međutim, koliko god je sledio svoje unutrašnje glasove, ipak je išao za spoljnim, materijalnim obeležjima blagostanja.

Slava duhovnog nikad se ne može meriti sa dostignućima materijalnog. Da je Tomaš ovoga bio svestan, verovatno bi bio genije onakav kakav je želeo da bude. Umesto da je svoju snagu koristio za što dalje i dublje poniranje u saznanje, pa i stvaranje, on se odlučio za neprekidnu borbu sa Pupinom, a ta je borba bila kao i borba sa vetrenjačama. Dve ličnosti iz dva različita sveta, u kojima važe različita pravila, sukobljeni su na neobičan način u romanu Dragana Lakićevića. Lakićevićev junak se trudio da bude  genije kao Pupin, a ne genije kao Tomaš, kao on sam. Svaka ličnost u prirodi je neponovljiva, identičnih nema. Koliko god se trudio da postane genije, nije mu uspevalo. Genijalnost ne podrazumeva materijalna priznanja kao potvrdu genijalnosti.

Tomaš Rakočević je bio sastavljen od dve različite dinamike. Živeo sa dve želje, sa dva uzora u sebi. Parcijalna vera samo u pisanje, ali ne u sebe, dovela je i njega i nas do pitanja: kako izgleda genije?

Ličnost mirna, skromna i tiha, neupadljiva,a opet jaka i stroga. Tomaš to nije imao u potpunosti. Izazivao je pažnju svih, ali pažnju suprotnu od prethodnog opisa.

Tu negde su koreni prokletstva Tomaša Rakočevića koje ga je pratilo celog života. Izabrao je da se bori za ono što je znao da nikada neće imati. Otud je njegov lik pesnički i izuzetan.

Prošlo je mnogo godina od njegove smrti. Njegovo delo je ponovo živo, zvanično, ali kao deo dela jednog drugog, novog pisca.

Tomaš Rakočević jeste uzor koji nam može poslužiti kao putokaz da ne zalutamo u svojim delima, samoispitivanjima, da ne postanemo robovi tih dela i da svoje vrline ne smatramo svojim zaslugama.

Čovek se rađa i živi kao slobodno biće; svi pogrešni izbori i odluke su njegovi sopstveni izbori. Jedini pravi put je u ljubavi koja se ne može izmeriti, ali se može videti. Što je više ljubavi i vere, najpre prema sebi, a onda i prema drugima,genijalnost i vrlina će neprestano rasti izlaziti iz unutrašnjosti na površinu.

Junak romana Mastermajnd jeste potvrda za to: imao je duh, ali je zadržao strast za vođstvom i time, nesvesno, napustio duh stvaralaštva i genijalnosti. Pitanje koje sam sebi postavlja jeste: kako pronaći puteve u sebi i gde je granica? Dokle treba ići?

Odgovor iz ovog romana bio bi: dokle god imamo slobodu da biramo, put je neprekidan. Čak i kad se pitamo kad treba stati, mi idemo dalje, jer je i to naš izbor.

Staćemo onda, ako uopšte stanemo, kad prestanemo da biramo, kad izgubimo ljudsku slobodu, kad nam srce obuzme nešto “niže“. Uostalom, tako se i genije Rakočević zaustavio.

Onda ćemo doživeti “sklerotičnost“ našeg duha, a da toga nećemo biti svesni.

Bog je stvorio čoveka po svom liku: slobodnog i otvorenog za usavršavanje. Da li će tako ostati, zavisi od čoveka samog. Tomaš u tome nije uspeo  na način koji je želeo, ali je, ipak, postao izvesni, književni genije, junak dela.

Tri su junaka u ovoj knjizi, tri genija: veliki Pupin, Tesla-čovek iz drugog prostora i posmatrač Tomaš Rakočević, koji se drznuo da traži mesto u klubu genijalnih, birajući sebi uzor i put.

Tomaš je zalutao, ne u genijalnost, nego u zanos, parabolu, poeziju.

Tomaš može biti svako od nas.

                                                                                                          Jasmina Milašinović

(tekst objavljen 1995 u časopisu “OVDJE“ u izdanju Centra savremene umjetnosti Crne Gore)